Priče savršene Božje brige i odgovora na molitve
"GOSPODIN je pastir moj, ništa mi ne manjka..." (Psalam 23:1)
"Kruh naš svagdanji daj nam danas..." (Matej 6,11)
“Pogledajte ptice nebeske: Oni niti siju, niti žanju, niti prikupljaju hranu u žitnice, a vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od ptica?" (Matej 6:26)
Ovi biblijski stihovi poznati su mnogima od nas. Oni jačaju našu vjeru kada nam nešto nedostaje ili kada nas brige žele obuzeti. Ipak, nije prirodno lako za bilo koji Isusov sljedbenik prevladati svoje strahove i tjeskobe i prepustiti kontrolu nad svojim životom, financijama, odnosima, profesijom, obitelji, zdravljem ili bilo čim u rukama druge osobe, naime našeg Oca pune ljubavi. . Umom možemo dobro razumjeti da smo mu beskrajno dragocjeni, vrijedni mnogo više od ptica, koje On također hrani, i da ima i sredstva i volju da nam pruži sve preko svake mjere što nam je potrebno za um, dušu i tijelo.
Ali otac pun ljubavi također mora dopustiti da se ovo znanje o njegovoj dobroti redovito provjerava i pretvara u pravu vjeru. Jer po prirodi radije želimo imati kontrolu i držimo se svojim malim rukama za ono što imamo. Tragično - jer nam Bog ovako ne može napuniti ruke, njegovi veliki planovi za nas se ne ostvaruju. U suprotno: potresaju nas oluje života i napadi neprijatelja i padamo. Bolje je odmah priznati da smo kao slabe ovce, kojima je potreban pastir da ih vodi, štiti i brine za njih.
Nešto prije nego što smo krenuli put u Hrvatskeu u ljeto 2020., Gospodin nam je jasno pokazao da trebamo ići bez misionarske organizacije i bez fiksne skupine podupiratelja i mjesečnih primanja. Jer ako imate donatore, oni također žele znati kako se njihova potpora koristi i kako donosi plodove. Što ako oni imaju druge ideje od Boga o tome kako bi trebala izgledati „naša“ misija? Čak i osjećaj pritiska da ljudima dam račun barem utječe na moju sposobnost obraćanja pozornosti na Božje vodstvo i čekanja. I tako smo otišli bez organizacije u Hrvatsku. Pritom nam je Gospodin jasno dao do znanja da ne znamo ni što točno učiniti u Hrvatskoj. Trebali smo samo zakoračiti i vjerovati mu da će nas voditi korak po korak.
Ovakvo “hodanje po vjeri” nije nešto novo. Georg Müller je izgradio pet velikih sirotišta u Bristolu u viktorijansko doba, kada su djeca često bila smještena u strašne tako zvane „radne kuće“ u kojima su uvjeti bili jako loši. Ali u Müllerovim sirotištima je do 2000 djece dobilo brigu s ljubavlju, kršćanski odgoj i solidnu stručnu obuku - Müller je dobio sve financije kao odgovor na molitve a da nikada nije od nekoga tražio podršku. Drugi Božji muškarci i žene imali su isto iskustvo da Bog nikada ne napušta svoju djecu i uvijek odgovara na molitvu vjerom (svjedočanstvo Georga, Paul Washera, ili Gladys Aiyward).
Apostol Pavao piše:
“Ne brini ni o čemu; ali u svemu molitvom i prošnjom, sa zahvalnošću, neka se vaše brige obznane Bogu.” (Filipljanima 4:6)
Ovo je formulirano kao zapovijed - ne brini i donosi molitvu, molbu i zahvalu PRED BOGA. Nije zabranjeno pričati ljudima o tome, ali je imperativ obratiti se OCU. Razlog je vrlo jasan, kao što je Georg Müller to stalno iznova rekao: Ako ga pitamo, a On odgovori, to svakome tko čuje za to na opipljiv način pokazuje da je živ, da uslišava molitvu i da je potpuno vrijedan povjerenja zato što je vjeran (za vječni spas kao i za svakodnevne brige). Kad pitamo ljude, i oni dobiju dio slave. Ako samo molimo Oca, bit će počašćen i vjera drugih ojačana. To je i naša molitva za sve vas koji čitate ovaj blog!
Iz ovih razloga vidjeli smo da smo dovedeni do istog principa neko vrijeme prije nego što smo napustili Njemačku, kojeg smo se i danas pridržavali Božjom milošću: uvijek želimo svoje (financijske) potrebe iznijeti pred Boga u apsolutno povjerenje i nikada ne želimo tražiti od drugih ljudi donacije - osim ako nam On jasno govori da to činimo. Možda se to načelo nekima može činiti kao ponosna neovisnost, ali za nas je ova odluka bila jako važna mnogo prije iskušenja vjere, da bismo mogli izdržati test i uopće iskusiti Božju dobrotu! A i ponos brzo se pročisti kad si u krizi.
Več smo godinu ili dvije prije znali da bi bilo pravo vrijeme da napustimo Njemačku prije Junijinog upisa u školu. Dana 20. ožujka 2020. našim smo poslodavcima dostavili obavijest o otkazu za kraj lipnja te smo raskinuli ugovor o najmu. Prvo zatvaranje zbog korone doneseno je istog dana, a naše škole bile su zatvorene više od šest tjedana. Moj rad kao službenik za školsku mladež potpuno se promijenio preko noći. Ali u isto vrijeme Bog nas je oslobodio da se preselimo u Hrvatsku s Njim i za Njega, kao što nam je stavio na srce prije više od 10 godina. 13. lipnja ispraćeni smo u novu avanturu prekrasnim, nezaboravnim oproštajem. 3. srpnja napustili smo grad u kojem smo živjeli protekle četiri godine i nakon dva tjedna obilaska obitelji i prijatelja stigli smo u Zagreb 21. srpnja. 2020.
Kamo sada ići? Kako smo odvojili neko vrijeme da slušamo Božje vodstvo, shvatili smo da ne možemo ostati sami. Negdje u Hrvatskoj Bog nam je pripremio mjesto u kućnoj crkvi. Tražeći ovo mjesto, na karlovačko područje došli smo 21. kolovoza. Sljedeće večeri prvi put smo bili na sastanku naše sadašnje kućne crkve, u predgrađu Karlovca. Tamo nas je čekala topla dobrodošlica, puno ohrabrujućih svjedočanstava, budan duhovni život, vježbanje duhovnih darova i duboka želja da ljude učinimo Isusovim sljedbenicima. Znali smo za nekoliko minuta da smo stigli tamo gdje smo trebali biti po Božjoj volji. Gospodin nas je brzo doveo na pravo mjesto!
I to točno u pravo vrijeme. Počeli smo tražiti stan, što je trajalo nekoliko tjedana. U međuvremenu nam je Gospodin dao mjesto u školi za Juniju, jer je 7. rujna imala prvi dan škole. Bio je to baš pravi razred, s predanom mladom učiteljicom iz zaštićene male škole udaljene svega oko 1 kilometar od našeg budućeg stana, koji smo prvi put mogli posjetiti u petak prije polaska u školu.
U međuvremenu su nam bile potrebne nove prostorije. Prekrasan kamp na Mrežnici, u kojem smo kampirali 10 dana, nije bio baš najjeftiniji, a najavilo se i vlažno, hladno vrijeme. Poslani smo s obilnim darovima od zajednice, prijatelja i obitelji, a također smo bili dobro opremljeni s otplatom naših zrakoplovnih karata za Novi Zeland i isplatom za preostale Lunine dane godišnjeg odmora. No, još nismo znali koliko će ovdje biti visoka najamnina i dodatni troškovi, koliko će koštati prijevoz našeg namještaja i kako će nas točno Bog i dalje opskrbljivati. Stoga smo bili jako zahvalni što smo mogli boraviti kod jednog predivnog para, u čijoj se kući crkva uvijek sastajala subotom. Dočekali su nas od srca, ali isprva još nije bilo jasno kako će to funkcionirati s njihova dva psa koja su spašena iz doma i koji su ustrajno lajali na svakog stranca od straha. Kad su Bruno i Tanja ujutro bili na poslu, s djecom u naručju požurili smo pored njihovog zasebnog prostora na stubištu. S vremenom su se malo navikli na nas. :-)
Gospodin se pobrinuo za prijevoz našeg namještaja tako što je pustio dva brata iz zajednice (Kristijana i Jurja) da se tri dana voze sa mnom u Njemačku: po jedan dan za povratak i jedan dan za čišćenje naše iznajmljene sobe u potkrovlju i odloživši ga od kombija Iveco, u koji je sve, uključujući i bicikle, stanlo čak i bolje nego što sam se usudio nadati. S pomagačima i braćom i sestrama u Doberlug-Kirchhainu te mojim sestrama i Kristijanovim bratom u Hartensteinu i dalje smo imali lijepu zajednicu i 1. listopada 2020. godine oko 18 sati stigli smo u naš novi stan u "Novom centru" Karlovac. Zahvaljujući udruženim snagama naše nove obitelji, uspjeli smo sve prenijeti stepenicama na 4. kat u roku od dva i pol sata!
Sve je to već nosilo brižni Božji rukopis! Puni zahvalnosti i hrabrosti opremili smo stan, navikli se na svakodnevni školski život i tražili načine na koje bismo ovdje mogli služiti Gospodinu i graditi njegovo kraljevstvo.
U ovom trenutku započeo je proces učenja koji je meni osobno bio težak, kroz koji je Gospodin testirao i ojačao naše apsolutno povjerenje u njegovu dobrotu i vodstvo. Iako smo tu i tamo smjeli preuzeti poučavanje u crkvi, rasti u službi ozdravljenja i oslobađanja, počeli moliti za ljude ovog grada i redovito evangelizirati s Kristijanom i Jurjem na ulicama i moliti se za ljude, ali to nije bio slučaj brzog proboja i početak pokreta učeništva za koji smo molili.
Moj fokus je bio u potpunosti na "poslu u Kraljevstvu", tako da nisam tražio posao. To bi bilo vrlo teško s tadašnjim vještinama hrvatskog jezika. U 1. Korinćanima 9,14 kaže se da "oni koji propovijedaju evanđelje trebaju živjeti od evanđelja". Tek sam polako shvatio da, barem u ovom trenutku, Bog za mene nije planirao tako opsežnu službu da bi se moglo govoriti o punom ili čak poluradnom poslu. Svi Isusovi sljedbenici su u službi zagovora, šireći radosnu vijest gdje god mogu, a mnogi preuzimaju i podučavanje u crkvi, sve uz svoj profesionalni i obiteljski život. Također sam znao da se Pavao, unatoč svom vrlo opsežnom učeničkom radu, na mnogim mjestima brinuo za sebe, pa čak i za svoje suputnike (usp. Dj 20,34). Osnovno načelo je da nešto trebamo raditi da bismo nešto mogli dati (Efežanima 4,8), jer je „blagoslovlje davati nego primati“ (Djela 20,35). Ali tek sam mnogo kasnije uspio prepoznati ono što mi je Gospodin dao u ljeto 2021. kao obećanje iz Psalma 128:2: “Hranit ćeš se djelom ruku svojih; blago tebi, dobro će ti biti!“ Istovremeno, Luna i ja se slažemo da nam je ovaj period bez posla i stalne zarade planirao otac. Uostalom, stalno sam govorio Gospodinu da ću obaviti bilo koji posao koji mi da, a da nisam dobio odgovor na to. Također ne želimo propustiti ovo iskustvo ni za kakav prihod na svijetu! Drugim riječima, moglo je biti lakše, ali kako je bilo, tako je bilo najbolje za nas - a Božjom milošću nadamo se da je naša priča poticaj da i vi vjerujete!
U svom dnevniku 18. listopada zabilježio sam da na računu još uvijek imamo 1200 €, što na 1:7,5 iznosi 8000 kuna. Danas znamo da ovdje od toga možemo živjeti dobrih mjesec dana i platiti sve račune. Nakon Junijinog rođendana u studenom, naše su rezerve postajale sve tanje. Luna je neko vrijeme razmišljala da traži posao i tako je krajem mjeseca poslala neke molbe za poslove za rad kod kuće. Dana 24. studenog naša su sredstva bila potrošena. Ipak, Gospodin mi je ganuo srce da dam 4 kune poznatom prosjaku s kojim sam postao mali prijatelj. Istog dana smo neočekivano dobili 400 € dječjeg Korona bonusa iz Njemačke na naš njemački račun! Već u prvom testu vjere načela povjerenja samo u Božju pomoć i podnošenja svojih potreba samo Njemu, On je već dokazao svoju dobrotu i odanost prema nama prije nego što je to bilo stvarno nužno.
Nakon Luninog rođendana, stekao sam dojam da bih trebao postiti 7-10 dana “za proboj” u službi. Zapravo, ovaj post je za mene osobno bio iskorak kroz moje nestrpljenje prema Božjem rasporedu, kao i prema sebi i prema svojim najbližima. Kad sam 17. prosinca završio post, još smo imali oko 20 € u ruci. Nismo napisali niti spakirali nikakvu božićnu poštu, nismo imali božićnu večeru i samo kupili nekoliko malih darova. Napravio sam adventski vijenac sa smrekovim granama iz šume i stan je bio lijepo uređen kao i obično, također sa našim vlastitim božićnim jaslicama s likovima od prošle godine. Djeca su se veselila festivalu i ako se dobro sjećam, već su stigle jedna ili dvije velike pošiljke iz Njemačke. Ali Luna i ja smo morali čekati i vidjeti kako ćemo proslaviti ovaj Božić. Ovo je vrijeme poslužilo i za promišljanje kako mi kao obitelj doista želimo Božić slaviti daleko od stoljetnih ili kratkih kapitalističkih tradicija i što je zapravo važno. Primjerice, prije tri godine smo drvo zamijenili jaslicama. Opteretili su nas i nepodmireni računi za studeni: struja, internet, grijanje, ostali pomoćni troškovi i najam. Svaki dan bacali smo svoje brige na Gospodina i unaprijed ga hvalili za Njegovu opskrbu – htjeli mi to ili ne. U mom dnevniku toga dana piše: “Uzbuđen sam što vidim što Bog čini. On je već uslišio našu molitvu. Hvala ti, Gospodine, na opskrbi! Znam da je već dano i da će stići u pravo vrijeme."
Na četvrti advent, 20. prosinca odlučili smo otići u Zagreb na ranu obiteljsku božićnu večeru. Putovanje autom košta oko 140kn (skoro 20€), a Bog se pobrinuo za to, jer je Luna svoje prve akvarelne platne biblijskih stihova odnijela večer prije u kućnu crkvu i sve ih prodala za ukupno 120kn. Posjet je bio posebno sadržajan, jer je od 21.12. U Hrvatskoj je ponovno najavljena blokada i zabranjen nam je posjet Zagrebu bez posebne dozvole zbog Korone. Osim toga, Lunina baka je 6 dana ranije imala moždani udar. Luna je i ranije osjetila jaku želju da se moli za svoju baku i vjerujemo da je zato napad prošao tako lagano je zapravo čudo samo po sebi! Unatoč 90% začepljenosti arterija na lijevoj i 70% na desnoj, vratila se kući tri dana kasnije - a sutradan je ponovno skinula zavjese da ih opere i zatim ih ponovno objesila. Imala je nekoliko manjih problema s desnom rukom, ali nije izgubila motoričke i kognitivne sposobnosti. Pobjeda u molitvi u Gospodinu, Aleluja! Zajedno s njom i ostatkom obitelji bilo je jako lijepo druženje. Kao rezultat toga, puno smo se zbližili i svi bili sretni što je baki bilo bolje.
Ujutro mi je Luna rekla da je od Boga dvaput čula broj 5000. To nam je bio veliki poticaj i znak da će njegova opskrba uskoro probiti do nas. To je bilo i potvrđeno od jednog brata iz Njemačke koji je u zajedničkoj molitvi dobio sličnu riječ za nas. I stvarno! Dana 21. prosinca Dobili smo 400 € od prijatelja i obitelji, kao i još 200 € dječjeg bonusa na naš račun! Plesali smo i slavili Gospodina za njegovu milost i odanost! Nikad ne kasni i drži obećanja: Ovih 600 € zajedno s 500 kuna od poklon kartica za Lunin rođendan i za Božić rezultiralo je ukupno 5000 kuna.
Ali kako bismo točno trebali “podijeliti” Božje blagoslove? Uzeli smo veliki dio za plaćanje nepodmirenih računa, ali to nije bilo dovoljno za najam. Dali smo još jedan dio, jer inače tako radimo i doživljavamo da Bog voli izlijevati još više blagoslova kada zdušno prenosimo na druge ili njegov rad. (U Izrekama 3:9-10, na primjer, stoji: "Poštuj Jahvu svojim imanjem i prvinom od svih svojih prihoda, i vaše će se hambare napuniti u izobilju i vaše će preše preliti mošt."). S ostatkom smo kupili što nam je trebalo za blagdane i na brzinu poslali nekoliko božićnih pisama za Njemačku.
Moram reći da osobno nakon pritisaka ovog teškog vremena nisam mogao tako duboko uživati u Božiću. S jedne strane sam bio iscrpljen jer sam 22. i 23. prosinca. htio brzo završiti naše digitalno božićno pismo dok je Luna slikala još slika biblijskih stihova. S druge strane, 25. prosinca god. Prilično otrežnjujuće iskustvo na božićnoj večeri s prijateljima naše kućne zajednice i ja sam reagirao i do svoje iscrpljenosti pokušavajući uživati u brojnim slatkišima iz božićnih paketa i mentalno se igrati i opuštati s obitelji. Ali to tada nisam mogao vidjeti. Danas bih bolje znao (barem se nadam) da mogu živjeti u duhovnom autoritetu i radosti, bez obzira što imam ili ne, ili što se događa oko mene, a onda duhovne radosti nisu stvorene da me ispunjavaju.
U svakom slučaju, 29. prosinca imali smo samo 15kn u novčaniku. Za sada smo imali dovoljno hrane kod kuće i tek smo vidjeli Božju opskrbu pa smo bili sigurni da će s vremenom poslati još. U međuvremenu se Luna razboljela od korone i bila je jako slaba 3 dana. Nakon toga i njoj i meni nedostajalo je osjetilo okusa ili mirisa. Osim toga, 28. i 29. prosinca, samo 1 sat odaljeno od nas, dva potresa od 5,2 i 6,3 potresli su nas i pola Hrvatske, zbog čega je bila izolacija prekinuta, ali je stvorilo raspoloženje straha i neizvjesnosti sa kojima smo morali boriti duhovno.
Prvih dana siječnja mislio sam da sam čuo da će naše zalihe doći u ponedjeljak, 4.1. Umjesto toga, tog je dana naš njemački račun pao na -190 € jer je auto osiguranje bilo oduzimano. “Hvala ti, Gospodine, na ovom ispitu vjere.” Kao znak u šetnji s djecom, niotkuda smo dobili veliku Milku od 400 g, a stigao je i mali božićni paket. U srijedu nam je svota osiguranja vraćena na račun, jer smo prije nekog vremena ukinuli sva prekoračenja po računima i karticama kako se, koliko je na nama, ne bi zaduživali. Time smo opet imali još 30 €. No, prosinački će računi uskoro biti u poštanskom sandučiću, a stanarina je sada trebala biti plačena za dva mjeseca. Naša je vjera bila dodatno testirana i naše je raspoloženje bilo djelomično depresivno.
Sve to vrijeme nitko oko nas nije znao ništa o našim potrebama. Siguran sam da bih naša kućna crkva, kao i naša obitelj u Hrvatskoj te obitelj i prijatelji u Njemačkoj, odmah pomogli, da smo uopće nešto spomenuli. Ali znali smo da je vrijeme da se držimo povjerenja u Gospodina i ne govorimo ništa – ni o tome kako nas je do sada opskrbio, niti o tome kako stvari trenutno stoje oko nas. Uostalom, uvjereni smo da je on živ i da zna što nam treba i prije nego što ga zamolimo (Matej 6,8). Ako nam želi nešto dati preko drugih, može to staviti na njihova srca. Zašto bismo dopustili da budemo iskušani i sami se brinemo o sebi, a mi ispovijedamo da je On naš dobri pastir i ništa nam ne nedostaje?
Dnevnik u nedjelju 10. siječnja: “Intenzivna molitva jutros s Lunom. Hoćemo li tražiti posao? Jedini jasan odgovor: Uronite u molitvu!” Isti dan nas je prijatelj pitao želimo li posjetiti njega i mladu obitelj. Provjeravali smo to pred Gospodinom, vrata se otvaraju za posjet, ali skoro da nam benzina u rezervoaru ne ostane.
11. siječnja: „Sjajno vrijeme molitve uz Lunu i zajedništvo. Zatim: Poziv na razgovor za posao sztra za Lunu." Bio je to odgovor na jednu od prijava s kraja studenog na hrvatsku tvrtku Qexperience koja se bavi korisničkim servisom za zapadnoeuropske tvrtke, npr. na njemačkom, engleskom i drugim jezicima . Još dok je pisala prijavu, Luna je imala dobar osjećaj o toj firmi i sada smo oboje osjetili Božji mir u tome. Razgovor je prošao jako dobro i u petak je Luna dobila konačnu potvrdu: Od 20. siječnja. Raditi će od kuće od ponedjeljka do petka 8 sati, naizmjenično u ranim i kasnim smjenama za njemačkog pružatelja financijskih usluga, zajedno s pola tuceta Hrvata (i jednoj emigriranoj Njemici) koji svi savršeno govore njemački. Hvalite Gospodina koji nam uvijek otvara vrata u pravo vrijeme i vodi nas svojim putovima!
No, još uvijek nismo znali točno kada će Luna dobiti plaću, niti kako bismo s jednom hrvatskom plaćom trebali pokriti sve troškove, iako su Lunina primanja nešto malo iznad hrvatskog prosjeka. Razina plaća ovdje je niska i mnogi radnici su teško izrabljivani. 12. siječnja je naša gazdarica pitala je za stanarine. Bog nam je dao naklonost s njom, a ona nam je dala dodatno vrijeme da to platimo. U dnevniku sam zabilježio da imamo još 8 € i neplaćene račune. „Hvala što imamo dosta za jesti danas i sutra.“ Počeo sam ispunjavati njemačku poreznu prijavu za 2020., jer kako smo imali tek pola godine prihoda, obračunao sam povrat cijelog poreza na dohodak, oko 1300 € kao što sam ja mislio.
13. siječnja, u molitvi, dobio sam viziju ogromnog rezervoara, toliko velikog da se nisu mogle vidjeti obale s lijeve i desne strane i na horizontu. Ispod brane je neprestano curila mala rijeka. Zamolio sam Gospodina za tumačenje i On mi je pokazao da je jezero slika Njegovog obilja, koje On tjera da izbijemo. Ne trebamo graditi rezervoare od blata i kamenja u našoj rijeci, već samo pustiti da teče ono što nam On daje.
Sada je bio slučaj da smo od prošlog ljeta iznova dobivali novac za djecu. Kupili smo im neke stvari s jednim dijelom, ali su većinu držali u maloj kasici. Do sada si nismo dopuštali ni pomislili da bismo išta od ovoga trebali uzimati za svoje svakodnevne potrebe, jer nam je to ipak dano za djecu (iako smo stalno trošili novac na potrebe djece). Tijekom ovog tjedna Gospodin mi je polako pokazao da je ova kasica, koja je i za Juniju postala posebno važna (jer je htjela štedjeti za svog ponija), postala mala brana napravljena od blata, što nije odgovaralo povjerenju u Boga . I sami smo živjeli iz dana u dan vjerujući svome dobrom ocu. Zašto bih svoju djecu htjio naučit nešto drugo? (To ne znači da je štednja uvijek nepouzdanost, naravno da nije, često je potrebno i mudro. Samo nam je u našoj specifičnoj situaciji Gospodin pokazao da je to nepovjerljivo i lažno prianjanje.)
Počeo sam razgovarati s Junijom o ovoj uštedi i objašnjavati joj da se želimo osloniti na Gospodina za sve svoje potrebe i želje. U petak je bila spremna pustiti dio toga i uz to smo mogli napuniti gorivo, i posjetiti obitelj u Zagrebu. U ponedjeljak je Junia svu svoju ušteđevinu dala u Božje ruke (Amos također) i odlučili smo otići u kupovinu. Istog dana Bog nam je preko prijatelja poslao 80 €, a iz Njemačke je u sljedećih nekoliko dana stiglo 300 €. Većina hrvatskih računa i dalje su ostali otvorenai ali imali smo dovoljno jesti i stan nam je bio topao. Hvalite Gospodina, koji je dobar i njegova milost traje dovijeka!
U nedjelju, 7. veljače, ostalo je samo 100kn i naš auto je ožednio (većinu vremena nismo se morali puno voziti, samo subotom u crkvu u predgrađu, a Juniju ujutro u školu. Računi i stanarine bili su nama, koji smo do sada uvijek sve na vrijeme i uredno plačali, na savjesti. U srijedu sam odveo Juniu da se igra s prijateljima i prošetao sam šumom nekoliko sati. Hrvao sam se s Gospodinom i vratio se u zahvalnost. Glasno sam ga hvalio zbog njegove ljubaznosti i vjerne brige. Dapače, tog poslijepodneva primili smo Luninu plaću za prvih 10 dana u siječnju, gotovo 2200 kuna, s kojom smo u početku ponovno bili osigurani i mogli smo podmiriti 2 računa.
Ali daljnji tijek moje šumske šetnje bio mi je još dojmljiviji. Padalo je puno kiše i šuma je bila mokra i jednom sam utonuo u blato s planinarskim čizmama do gležnjeva. Odabrao sam jedan daljnji put, meni još uvijek nepoznat, a zadnjeg povratka na cestu više nije bilo, jer je tamo šuma bila iskrčena, a drveće je bilo posvuda. Padao je mrak i počela je padati kiša. Htio to ili ne, morao sam se vratiti i još jednom zaobići nepoznatim ulicama. Prema mojoj procjeni, Juniju sam moago pokupiti tek pola sata kasnije od dogovorenog, a radi uštede nisam dopunio kredit na mobitelu tako da nisam mogao nikoga nazvati. Jače je padala kiša. Nadao sam se da ću stopirati da brzo dođem do auta, ali nitko nije stao. U sebi sam nekako znao da moj otac sve aute pušta da prolaze. Pitao sam ga zašto i čuo kako odgovara (u sebi): "Hodi u ovoj svojoj snazi." (Suci 6:14)
Zapravo, odmah sam znao da se ta riječ odnosi na naše financije, ali tada nisam mogao vjerovati. Kako da svojim malim primanjima podmirimo nepodmirene račune, a da još imamo dovoljno za život? Ali glas je bio vrlo jasan; Nisam to zamišljao. Počeo sam trčati i trčati naizmjenično niz ulicu i zapravo sam se brzo kretao naprijed i uspio sam pokupiti Juniu sa samo 10 minuta zakašnjenjem! Ovo iskustvo je postalo moja slika za cijelo ovo vrijeme vjere i služi kao potvrda da ne tražimo ljudsku pomoć (autostop), nego samo Gospodina.
Sada je bila sredina veljače i nismo imali prihode za očekivati prije prve Lunine pune plaće 10. ožujka. Luna je dobila impuls da posti tjedan dana i 24. veljače imala je dojam da trebamo pitati poreznu u Njemačkoj je li stigla naša porezna prijava koju sam poslala u siječnju. Taj je dojam došao od Gospodina, jer kad sam nazvao, nisu dobili ništa (što su sa sigurnošću mogli reći tek od 17. veljače). Tako smo opet sve papire složili i ovaj put poslali preporučenom poštom. Iz Njemačke je stiglo 200 €, koje smo sa zahvalnošću prihvatili i podijelili između osiguranja automobila, donacija i hrane.
Tijekom tog vremena nakon posta, Luna je doživjela iskustvo u kojem se u viziji suočila s demonom siromaštva ili oskudice. Hodao je u našoj kuhinji i izgledao je doslovno kao Gollum iz "Gospodara prstenova", mršav i sa ogromnim prosjačkim očiju punih samosažaljenja. Istjerala je ovog demona, a zatim i svako loše rukovanje novcem ili se pokajala za to. Ponekad su potrebna mršava razdoblja i krize prije nego što si uspijemo priznati loše navike, pa čak i nečiste duhove od kojih nas Gospodin želi osloboditi!
Dana 28. veljače, uslijed poriva nekih propovijedi, odlučio sam naviještati biblijski stih vjere pri svakom obroku (ako vas zanima ova vježba, izabrao sam: Ps 103:1-5; Ps 107:20; Iz 40: 31; Iz 43,1-3; Iz 53,4-5; Iz 60,22; Mk 9,23; Mk 11,22-24; Iv 14,12-14; Iv 15,4-5; Iv 19,30; Rim 8,31-32; 2 Kor 1,20; Ef 1,3; Ef 3,20-21; Heb 11,1; 2 Pet 1,3; 1. Ivanova 5,14-15).
Nedugo prije Lunine prve pune plaće htjeli smo otići u Zagreb kao cijela skupština proslaviti završetak šestomjesečne biblijske škole u kojoj su sudjelovale dvije naše sestre. Htjeli smo i mi doći, ali jedva da nam je ostalo ni benzina ni novca. No, večer prije Luna je za dvije svoje slike dobila 100 kuna! U Zagrebu smo posjetili i Luninu obitelj, koja nam je dala još 100 kuna za “kupnju sladoleda”. I tako sam, sljedeći tjedan, usred zime, kupio s djecom sladoled. Zaista je istina da nam nikad ništa nije nedostajalo – Gospodin je vjeran pastir!
No, osim financijskih poteškoća, više puta sam bio nezadovoljan sa našom situacijom. Već sam prihvatio da se sada uglavnom trebam brinuti za djecu i svakodnevne poslove kod kuće, ali sam također želio napraviti učenike i vidjeti kako se pojavljuje pokret učeništva! U prosincu mi je Bog govorio o strpljenju i morao sam nastaviti prakticirati tu lekciju. U isto vrijeme, u svojoj milosti, redovito me ohrabrivao kroz biblijske stihove, gdje sam primijetio da su namijenjene izravno meni i kroz dojmove i proročke slike, ponekad izravno meni, ponekad i preko sestre u crkvi, a također i preko moje supruge.
Uvijek je bilo poticaj za povjerenje, na primjer: „Pripremam ti put; idi ovuda! Ne tražite nikakve prečace, oni su samo iscrpljujuće slijepe ulice! Ostani u meni i moj mir i neka plod bude moja briga!“ Luna mi je jednom rekla: “Ti si okosnica obitelji. Ono vrijeme i pažnju koje sada daješ djeci i meni donijet će mnogo ploda u kraljevstvu. Dragocjeno je i neprocjenjivo."
Kao crkva, odlučili smo posjetiti neke siromašne obitelji oko Uskrsa i darovati ih, s kojima smo kontaktirali preko Ureda za socijalnu skrb. Tako smo 18. i 24. ožujka zajedno s bratom otišli u posjet dvjema siromašnim obiteljima u selu koje žive od minimalnih socijalnih davanja. Donijeli smo im velike zalihe koje su bile plaćene iz zajedničke kase crkve, podijelili s njima evanđelje, otpjevali nekoliko pjesama i molili se za njih. Bio je čudan osjećaj imati malo hrane kod kuće, ali te ljudi smatraju "bogatim". Ali zapravo je tako: Naš otac je najbogatija osoba na svijetu! No, također je otrežnjujuće u retrospektivi vidjeti kako svakodnevna briga za opstanak onemogućuje ovim obiteljima da vide vječnost i Božju ponudu vječnog života, jer nam je daljnjim kontaktima postalo jasno da su ti siromasi zapravo samo žele naše svjetovne darove, ali se (još) ne žele poniziti pred Bogom i tražiti njegovu milost. Međutim, kao skupština, prepoznali smo da naša zadaća nije brinuti se za sve siromašne koje susrećemo, nego prije svega širiti evanđelje i ostati s onima koji bi željeli slijediti Isusa. Zato smo zasad prekinuli ove posjete dok nas Gospodin opet ne uputi ovamo.
U noći 21. ožujka Luna je sanjala san u kojem je čula: "Svi naši računi su plaćeni!" Napomenula sam: “Sljedećih dana u vjeri očekujem zalihe i da za tjedan dana možemo posjetiti Luninu obitelj u Zagrebu na Uskrs.” Luna je tada u vjeri pristala na bakuin poziv, ne znajući imamo li uopće novca za dovoljno benzina da bi mogli doći. U utorak, 30. ožujka, iskoristio sam naš posljednji Skype kredit da pitam poreznu je li ovaj put stigla naša porezna prijava. Da, stiglo je i radit ćemo na tome krajem travnja. Kraj travnja! Mogu li računi i stanarine ostati neplaćeni toliko dugo?! Napomenuo sam: “Bog se želi drugačije proslaviti! Za to te hvalimo i slavimo, Isuse! Hvala ti što činiš nemoguće i radiš sa nama kako hoćeš! ”Odlučio sam ponovno postiti dok se Njegova opskrba ne probije, iako sam nekoliko mjeseci imao pojačane probleme s grčevima mišića u nogama. “Odmah nakon odluke o postu osjećam unutarnju smirenost i usredotočen sam na NJEGA, bez obzira što se događa oko mene. Prije toga, moj fokus je bio u velikoj mjeri na očekivanoj opskrbi."
Dnevnik u srijedu, 31. ožujka: “!!! OPSKRBA !!! Porezna je danas prebacila preko 1600 €, iako su jučer na telefonu rekli da će tek biti kraj travnja! Vratili su više poreza na dohodak nego što sam znao da nam je odobren! Hvala ti, Gospodine, za ovu veliku milost; hvala ti što si nam prvo dao vjeru a onda nam dao po vjeri! Hvala ti na milosti!"
To je bio pravi proboj! Nakon četiri mjeseca zapravo smo mogli podmiriti sve naše račune i nepodmirene najamnine i još smo imali dovoljno za život. Osjećali smo se lagani poput vate - otac nam je pokazao svoju odanost na divan način. Tijekom tog vremena iznova nas je ohrabrivao kroz biblijske stihove, osobne riječi, svjedočanstva i pjesme. TO JE JEHOVA JIREH - Bog koji obskrbi !!! Ovo Božje ime pojavljuje se u Postanku 22 – kada je Bog rekao Abrahamu da žrtvuje svog sina Izaka. Često želimo ići prečacima koji će nam olakšati put, ali u isto vrijeme biti heroji i jaki u vjeri. Ali to ne ide bez žrtve. Ne možete doći do vrha planine, a da se prethodno niste popeli na napornu, strmu pješačku stazu. Ali zapravo možete: s helikopterom. no upravo takve kratice produljuju naš stvarni proces rasta. U odabiru između onoga koji je sjeo u helikopter i onoga koji je pješačio, vrlo se jasno vidi čiji su mišići bili trenirani. I baš kao što se mišići treniraju, moramo se suočiti s izazovima koji će trenirati našu vjeru i povjerenje u Boga!
Ova pjesma me (Lunu) totalno dirnula da sam plakala suze čvršće vjere i zahvalnosti malo prije proboja, ohrabrila i počela sam je čitati kao proklamaciju. To je bio moj osobni proboj s Bogom, jer sam od tada pa nadalje bila puna radosti i povjerenja jer sam sada stvarno VJEROVALA da je Bog zapravo skrbnik pun ljubavi - a ne samo vjerovala da vjerujem. Prevedeni tekst možete pronaći na kraju bloga. Ali ovdje je link:
https://www.youtube.com/watch?v=Yjey4J2b5Rs
Ipak, i dalje smo morali biti vrlo štedljivi s financijama, iako smo više puta iskusili da Bog sve osigurava i da se ne moramo čvrstim rukama držati za ono što nam povjerava. Jednom u travnju opet smo otišli do jedne od siromašnih obitelji u selu i donijeli im namirnice, jer su na telefonu rekli da im ništa više nije ostalo. Ujedno smo imali nešto manje od 300kn za nas, što je moralo izdržati još 3 tjedna. Ali onda nam je Gospodin opet poslao 100 € iz Njemačke!
U kasno proljeće doživjeli smo vrlo posebno vrijeme. Dvije drage prijateljice najavile su posjetu od kraja svibnja do početka lipnja. Jedna je ostala kod nas s djecom, druga kod prijatelja u malom odvojenom stanu u blizini. Unaprijed smo se veselili ovom vremenu, jer smo primijetili da Bog želi učiniti nešto posebno sa nama i njima.
Kad su stigli kupili smo dosta namirnica, ali samo 60kn u džepu! Naravno, u skladu s našim načelom, nismo dali nikakve znakove o našim okolnostima. Ali kako ugostiti goste na 2-3 tjedna s manje od 10 €? - Bogu ništa nije nemoguće!
Naši dragi gosti su zapravo cijelo vrijeme kupovali puno voća i povrća. Sa sobom su donijeli i dosta dodatnih namirnica. Ispekli smo kruha iz velike dostave brašna koju smo maloprije naručili i kuhali grah, tjesteninu, krumpir i tako dalje. Nitko nije morao biti gladan - naprotiv - a pred kraj smo čak zajedno proslavili Amosov rođendan prije nego što su otišli. Bilo je to prekrasno, blagoslovljeno vrijeme druženja - Dragi naši, vratite se uskoro! :-)
Posljednjeg dana njihovog posjeta primijetio sam da još uvijek imamo novčanicu od 20 € u našem drugom novčaniku, a isti dan smo dobili još 20 € iz Njemačke! Božja opskrba bila je tu cijelo vrijeme dok nas je još uvijek obučavao u svakodnevnom povjerenju u Njega.
U subotu, 4. srpnja, zapisao sam u svoj dnevnik: “Kad sam čuo pjesmu 'Dubine' (Oceani; u našoj zajednici) morao sam malo zaplakati i odolijevati “još više” trčeći po dubokim dubinama, pogotovo kad sam razmišljao o našim financijama i osiguranju automobila (koje još nije plaćeno od 2. tromjesečja) ... Borio sam se da dopustim Gospodinu da ide dalje i dublje kroz ispite vjere s nama. Sve dok nas držiš za ruku i pomažeš nam da ostanemo na vodi! Kakva privilegija i nezasluženo dostojanstvo moći nadnaravno hodati po vodi. To ne bi bilo moguće da imamo sve isto cijelo vrijeme."
Od kraja srpnja Luna je imala dvotjedni godišnji odmor i tjedan dana smo se vozili na osobnu duhovnu obnovu u Hrvatski molitveni dom u Slavonskom Brodu i tjedan dana nakon toga kod Lunine bake i mame u obiteljske kuće u Zagorju na selu. Čak ni za to vrijeme nismo imali dovoljno novca na raspolaganju s ljudske točke gledišta. Pažljivo smo odložili što je bilo potrebno za benzin i cestarinu, a ostalo podijelili koliko smo mogli. Retrospektivno, primijetio sam da sam se krivo izračunao i da imamo još manje na raspolaganju nego što smo mislili. No, zadnji dan u molitvenom domu neočekivano smo dobili dar od 600kn i na taj način imali dovoljno novca da kupimo raženo brašno za sljedećih nekoliko mjeseci pečenja kruha i da djecu s bakom pošaljemo na dan u terme a mi kao par smo mogli u to vrijeme sami ići na Slijeme između Zagreba i Zagorja. Kad je 10. Kolovoza isplaćena Lunina plaća, opet smo bili u Karlovcu.
Sljedeći tjedan proveli smo s Luninim tatom u njegovoj kućici u blizini Rijeke, samo 15 minuta udaljeno od Jadranskog mora. Luna je sa sobom ponijela laptop i odatle radila. Naravno da smo svaki dan išli na kupanje; Na temperaturama između 33 i 40 °C teško da možete učiniti nešto drugo. Nakon što smo već tjedan dana prije skupili kilograme divljih kupina i pretvorili ih u pekmez, sada smo svaki dan mogli ubrati 1-2 kg zrelih smokava sa stare smokve djeda Igora i prokuhati mnoge staklenke džema od smokava, čokolade i čilija. . Gospodin nam je dao tri tjedna prekrasnog odmora; stvarno nam ništa ne nedostaje!
Već sam prije godišnjeg odmora počeo pisati prijave za posao. U sebi sam znao da je vrijeme da odem na posao barem na pola radnog vremena. Djeca su se dobro navikla na naš novi dom i svakodnevni školski život , često se jako lijepo igraju zajedno, a mogu i sate provoditi sami doma dok Luna radi. Osim toga, moje znanje hrvatskog jezika bilo je toliko dobro da sam se mogao sporazumijevati gotovo svugdje bez prevoditelja. No, što radite kao vodič u prirodi, pustolovni pedagog i bivši službenik za školsku mladež u Hrvatskoj? Državne škole nisu dolazile u obzir - i zbog mog obrazovanja i zbog neadekvatnog hrvatskog rječnika.
Tako je započela duga potraga za poslom s nesagledivim ishodom. Prvo sam se prijavio u četiri lokalne škole jezika i privatni centar za obrazovanje odraslih kao profesor njemačkog i engleskog. Bio sam pozvan na dva intervjua i postalo mi je jasno da sa satnicama od 50kn i jednim, dva ili možda tri tečaja tjedno ne mogu zaraditi dovoljno za našu obitelj. Tako sam se bavio samozapošljavanjem u Hrvatskoj i mogućnošću nuđenja nastave jezika i podučavanja u Njemačkoj putem interneta. Ali moji napori u tim smjerovima naišli su na malu potražnju. Zatim sam proširio svoju "ponudu" na čišćenje i održavanje kuće i vrta te sam bio u procesu registracije tvrtke i pripremanja reklamnog materijala kada je Bog zatvorio i ta vrata.
Za to su se otvorila još dva vrata: S jedne strane, čuo sam od prijatelja žene koja je trebala otvoriti šumski vrtić u Karlovcu, Hrvatima dosta nepoznat koncept. Stupio sam u kontakt s njom i od početka smo bili u dobrim odnosima i, čini mi se, imali slična mišljenja i ideje o brizi o djeci i razvoju djeteta. Naravno, dijelim njihovu ljubav prema šumi i sa sobom donosim neke vještine i znanja koja mogu biti korisna za mali biznis, čak i ako nemam stručnog obrazovnog iskustva s malom djecom, osim naravno iskustva s vlastitom djecom kao tata . Osim toga, ova žena i dvije prijateljice su jednom došle u našu kućnu crkvu i tako se pokazala kao otvorena za Isusovo evanđelje. Uostalom, iznajmila je kuću na rubu šume za dječji vrtić u kojem su naši džemati već dva puta održavali vikend seminare i koji su pritom uvelike blagoslovili. Sve se to osjeća kao Božje vodstvo, što On mnogo puta potvrđuje. Međutim, trenutno još nije jasno kada će se prijaviti dovoljno djece kako bi me i oni mogli zaposliti, a o detaljima posla još nismo razgovarali, osim što radim samo pola radnog vremena pa samim tim i Grupa od 4 sata bi preuzela.
Isti dan u večernjim satima nazvao sam tvrtku u Zagrebu koja angažira i oprema dobavljače za lokalne moderne usluge dostave hrane. "Glovo" je naziv usluge koja je dostupna u Karlovcu, slično kao Lieferando u Njemačkoj. Krajem istog tjedna, 1. listopada, uspio sam pokrenuti dostavu hrane iz lokalnih restorana kupcima na nekoliko sati dnevno. Plaća je po narudžbi i po prijeđenom kilometru. Nekad ima više, a nekad manje posla, ali sve u svemu se puno toga spoji i Bog nas je jako blagoslovio ovim radom u zadnja 2 mjeseca. Najveća prednost za nas je to što mogu gotovo slobodno birati koje sate želim raditi, tako da još uvijek mogu dovesti Juniu u školu i preuzeti je od tamo, biti na sastancima naše zajednice i djeca ne moraju biti predugo bez pažnje jednog od nas.
U prvom tjednu studenog dogodilo se da sam na plakat “Traži se vozač” nazvao “OPG” (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) koje u Karlovcu ima tri štandove s voćem i povrćem. Isti dan navečer sam se sastao sa šefom i dogovorili smo se da rano ujutro odvezem kutije mandarina i ostalu robu na štandove i navečer ih ponovo pokupim. Osim toga, nešto bi bilo potrebno ponekad tijekom dana. Prvotno dogovorena dnevnica od 150kn činila mi se poštenom za tri sata po hrvatskim uvjetima pa sam htio probati, pogotovo jer nisam mogao ujutro voziti za Glovo i nisam tamo imao zajamčenog posla.
Međutim, u roku od nekoliko dana pokazalo se da je tvrtka prilično kaotična i moj nadzornik je očekivao da ću biti dostupan gotovo cijelo vrijeme. Od tri sata postala su četiri sata napornog redovnog rada, a uz to sam taj tjedan svaki dan dežurao 2-3 sata. Osim toga, postojao je stres zbog kaotičnog posla bez ikakvog uvažavanja. Kod kuće nisam bio od velike koristi i nedostajao sam djeci (i ženi). Tog četvrtka bio sam iscrpljen i u podne razbjesnio kad nisam pazio dok sam rezao kruh i odrezao komadić lijevog kažiprsta. Bio je to vrlo naporan i neugodan tjedan!
Kako se to moglo dogoditi? Naravno, molio sam se prije poziva, a također i prije odluke za posao i nisam mogao čuti nikakvo upozorenje od Duha. Vjerujem da sam, s jedne strane, prebrzo bio spreman raditi više, na računu svoga zdravlja, naše obitelji i svoje sposobnosti za drugi posao Kraljevstva. Više mi se svidjelo raditi u lokalnom OPG-u nego nositi vreću brze hrane iz McDonaldsa 200 metara pospanom mladiću putem Glova. Osim toga, naš auto je samo trebao biti popravljen i prebrzo sam pretpostavio da će nam Gospodin ovim poslom pružiti dodatnu skrb. Zapravo, ovaj tjedan nisam zaradio ništa više o toga što bi zaradio u Glovu. S druge strane, Bog mi je dopustio da prihvatim posao jer je htio da iz prve ruke iskusim kakvi su uvjeti rada za mnoge ljude ovdje.
Ali istodobno s izazovom, Bog je napravio izlaz. U petak sam nazvao šefa i rekao mu da je bolje da potraži drugog vozača. Iznio sam mu svoje razloge, također rekao da bih od sada htio imati satnicu za dodatni rad i uvjerio ga da ću voziti još nekoliko tjedana dok on ne bude imao nekog drugog. Nešto kasnije burno sam razmijenio riječi sa svojom nadređenom, u kojoj sam joj iskreno rekao da nisam dostupan cijeli dan za nju te da ni o ovom poslu nisam ovisan. Pola sata kasnije nazvao me šef i prijateljski mi rekao da više neću raditi. Čak je i dostavu kamiona, koju sam te noći trebao obaviti, dao nekome drugom. Divno, mislio sam u sebi, hvali Gospodina, oslobodio me! Te sam večeri došao kući potresen i razočaran, ali iznad svega zahvalan. “Sve svoje brige bacite i na njega, jer on brine za vas!” (1. Petrova 5,7)
Auto - još vam dugujemo ovu priču. Nakon četiri tjedna Glovo isporuka, jedne subote poslijepodne stojio sam na parkiralištu ispred McDonaldsa. Nešto je u strujnom krugu prestalo raditi. Uspio sam uključiti mjenjače, ali nisam uspio da se spojka otkači. Budući da je bila subota, otkotrljao sam ga natrag na parking i krenuo kući. Ponedjeljak je bio državni praznik, pa je šleper naručen tek u utorak (što je naše osiguranje pokrivalo). Radionica je prijavila isti dan s procijenjenim troškovima popravka od oko 450 €, plus još toliko za obavljanje potrebnih rutinskih radova u isto vrijeme. Uostalom, pouzdanog Renaulta nije bilo u radionici godinu i pol dana.
U tome sam odmah vidio ruku Božju! Cijelo vrijeme, dok nam je jedva ostala kuna, auto je vozio i vozio bez problema. Vjerujem da je Bog poslao svoje anđele da drže auto na okupu dok ne počnem zarađivati da bi mogli platiti popravke. Nisam se baš iznenadio kada je auto stao, ali odmah sam imao mir – hvala Bogu, jer najgore od problema nisu poteškoće, već neizvjesnost, strah i iskušenje koje izazivaju u nama. Uvijek ćemo imati problema, na različite načine, ali svaki problem je prilika da se Bog proslavi!
A kako se Bog proslavio! Istog dana sam otkrio na našem njemačkom bankovnom računu da su nam prijatelji prebacili 377 €! Već početkom rujna dobili smo 500 €, taman na vrijeme da platimo premije autoosiguranja (u Njemačkoj to se plača četiri puta u godini), a potom i iz četvrtog tromjesečja, prije nego što smo morali snositi posljedice kašnjenja u plaćanju. Eto, Gospodin nam je početkom studenoga ljubazno osigurao dovoljno novca za popravak i kompletan remont automobila. U četvrtak, nakon što sam liječio posjekotinu prsta, uspio sam uzeti auto. Nije spojka, kako se strahovalo, bila neispravna, već poluosovina, tako da je popravak ispao znatno jeftiniji od očekivanog! "Otac vaš nebeski zna što vam treba i prije nego što ga zamolite" (Matej 6:8)
Još jedan pozitivan učinak popravka automobila bio je to što sam Glovo isporuke počeo voziti biciklom. Ionako sam to htio isprobati, ali sam očekivao da ću se snaći puno manje i da ću dobiti manje plaćanja po isporuci. Ali to nije bio slučaj i često čak mogu doći do kupca i vratiti se brže biciklom nego autom, tako da sada gotovo uvijek vozim bicikl, osim kada imate djecu sa sobom. Dakle, možete reći da sam sada plaćen za vježbanje.
Možda je jedan ili drugi mislio čitajući da smo siromašni. O ne, nismo i nikada nismo bili, ni mi odrasli ni naša djeca. Mališani su se divno razvili Božjom milošću tijekom protekle godine i velika su nam radost (većinu vremena). Koliko su se često razveselili malom slatkišu za desert kad u kući nije bilo ničeg slatkog – iako je najčešće bilo komadić čokolade, torte ili slično za grickanje. Još bolje: Koliko ste često uživali u ukusnoj jabuci ili mandarini kao međuobrok? Jedan od njih veseli i špinat i salatu od kupusa, drugi barem papriku, krastavac i rajčicu. Uvijek su imali više nego dovoljno stvari za obući i cipele ili sandale na nogama - bez obzira na to jesu li bile nove ili rabljene. Shvaćaju da puno toga možete napraviti i sami – bilo da se radi o kruhu, pekmezu, kolačićima i kokicama ili rukotvorinama i darovima. Raduju se izletu biciklom na igralište i stalno smišljaju nove stvari za igru, dotjerivanje ili izgradnju. Oni to prihvaćaju kada mi kažemo ne. Naravno, i svađaju se, dosadno im je ili su neposlušni, ali nije uvijek tako. Zahvalni smo što ste u ovom naopakom i izokrenutom svijetu u kojem živimo već primili i zračite neka od Božjih načela i nadasve Božju ljubav!
Naš milostivi i bogati Otac u potpunosti nam daje sve materijalne blagoslove koji su nam potrebni. Ali ono što je još važnije je da nas On odgaja i jača naše povjerenje u Njega. “Ne treba se brinuti za sutra, jer sutra će se pobrinuti za svoje” (Matej 6,34) Svi znamo ove stihove, ali kako možemo znati hoće li nam Bog stvarno dati sutra u hitnim slučajevima postaje ono što nam treba ako niste ovo već doživjeli? Također smo uspjeli naučiti koliko je zapravo nevažno što i koliko morate jesti, jer najjednostavnije stvari možete pretvoriti u ukusan, zdrav i zasitan obrok. Također nije važno možete li kupiti nove stvari ili ne, možete li ići u kino ili bilo gdje drugdje.
Bilo je trenutaka u mom životu kada nisam mogao pjevati uz pjesme sa stihovima u smislu: “Sve što trebam si samo ti!” Jer nisam bio siguran dali to zapravo mislim. Ipak, Psalam 37:4 kaže:
„Jedno tražim od Gospodina,
Želim težiti ovome:
Da mogu cijeli život ostati u domu Gospodnjem,
vidjeti ljupkost Gospodnju
i tražiti ga u njegovu hramu."
Danas znam da mi zapravo treba samo jedna stvar: prisutnost mog ljubljenog Gospodina i Spasitelja u mom životu i životu moje obitelji. Čak i ako bi ovo moje uvjerenje trebalo ponovno biti testirano sutra, danas znam! Sve što je dobro za dušu je lijepo, ali me ne može ispuniti. Ali ON ispunjava moje duhovne, duševne i tjelesne potrebe bolje nego što mogu tražiti ili razumjeti, samo da ga tražim svim srcem!
Dragi prijatelju, koji je uspio sve do sada pročitati, poznajete li ovog Gospodina? Jesi li skrenuo s vlastitog puta koji je izopačen pred Bogom? Je li vam Otac već oprostio vaše grijehe? Jeste li stari već umrli s Isusom, a nova osoba je uskrsnula s Njim? Jeste li već bili ispunjeni Božjim dobrim duhom? A kad sve to doživite, tražite li prije svega njega i njegovu slavu ili svoje "kraljevstvo", život, obitelj, karijeru, ukratko, svoje planove? Jeste li spremni pustiti sve i vjerovati Mu u potpunosti, uvijek novi dan? Jeste li aktivni Isusov sljedbenik?
Iz našeg iskustva mogu vas samo potaknuti da sve bacite na njega i za njega i da ga slijedite, posebno u čudnim vremenima u kojima živimo. Isus ne samo da postoji negdje u svemiru, nego mu je dana sva vlast na nebu i na našoj zemlji, također nad vašom zemljom i vašim gradom (ili selom). To je veće od Corone, od mjera, kao pritisak na poslu ili u obitelji. On razumije tvoje najdublje strahove, ozljede, bolesti, bolove, ovisnosti i tvoj duboki nemir - sve ih je pobijedio kada je umro za tebe na križu i rekao: "Svršeno je!"
„Ako je Bog za nas, tko može biti protiv nas?
Onaj koji nije poštedio ni vlastitog sina, nego ga je dao za sve nas, kako da nam ne da sve s njim?“ (Rimljanima 8:31-32)
Ako živite u vjeri u Isusa i ispunjeni ste njegovim duhom, tada ne samo da imate sigurnost da ćete nakon ovog života uskrsnuti i kraljevati s njim u slavi, nego već u ovom vremenu on može činiti čuda kroz vas i druge za ikada promijeniti. Ne morate biti posebno jaki u vjeri, pohađati biblijsku školu ili pokazati čistu listu. Njegova je pravednost vaša zaštita, a naša vjera treba biti samo veličine sjemena. Zapravo, naša slabost nas tjera k Njemu i čini da duhovno rastemo. Vidjeli smo i nastavljamo doživljavati mnoge trenutke slabosti tijekom protekle godine i naučili smo s Pavlom naviještati (htjelo nam se to ili ne):
“Gospodin kaže: 'Moja je snaga savršena u slabosti!” Zato se radije hvalim svojim slabostima, da bi Kristova snaga prebivala sa mnom. Uživam u slabostima, maltretiranju, teškoćama, progonima i strahovima radi Krista; jer kad sam slab, onda sam jak!" (2. Korinćanima 12:9-10)
U ime Isusovo blagoslivljamo te mirom Božjim, grlimo te i radujemo se ponovnom viđenju kad i kad Bog da!
Pozdrav,
Harry, Luna, Junia i Amos
Prevedeni tekst pjesme "Jehova Jireh od Jekalyn Carr":
Bože, osjećam te sada, pripremi se za moj sljedeći korak
Moja je vjera na kušnji, ali znam da ćeš probiti
Baš kao što si učinio za Abrahama, pokaži mi znak
Zato danas izazivam Nebo jer osjećam u duhu – vrijeme je manifestacija!
Dakle, evo me Isuse
Sve što imam je tvoja riječ, pokaži se kao Bog
Znam da me nećeš iznevjeriti
O, Jehova Jireh
2x neću prestati vjerovati
2x Jehova Jireh
Obećavam da neću prestati vjerovati
Neću prestati vjerovati
Jehova Jireh
Netko bi sada trebao odmahnuti rukom i reći: Neću to učiniti
Neću prestati vjerovati
Morate povisiti ton i vrisnuti
Jehova Jireh
Obećavam da neću, neću prestati vjerovati
Neću prestati vjerovati
Jer sam te viđao kako to radiš uvijek iznova
Jehova Jireh
O da, o Gospode, neću prestati vjerovati
Neću prestati vjerovati
Ne možeš me iznevjeriti, Jehova Jireh
Jehova Jireh
Neću prestati vjerovati
Neću prestati vjerovati
Došao sam vam reći da je to ono u što vjerujem
Vjerujem da je isti Bog koji je uskrsnuo Lazara iz mrtvih
Isti Bog koji je doveo Jošafata i njegovu vojsku na trijumf
Vjerujem da je isti Bog koji je oslobodio 3 hebrejska dječaka
Isti Bog koji me može nadmašiti, proširiti, ubrzati
Jehova Jireh
Neću prestati vjerovati
Neću prestati vjerovati
Jehova Jireh
Neću prestati vjerovati
Došao sam predaleko da bih odustao od tebe
Neću prestati vjerovati
Hoće li me iznevjeriti? Nikada!
Hoće li probiti za mene? Stalno!
Dokle će mi pokazivati da je još uvijek Bog? Zauvijek!
On bdije nad svojom riječju, bdije nad svojom riječju da je ispuni
O da, o da, to radi
Sjećam se Abrahama.. Kad je imao samo Božju riječ koja ga je nosila
Pa makar ga to najviše boljelo
I dalje je vjerovao u svog Boga da podigne glas i objavi
GOSPODIN ĆE OPSKRBITI, GOSPOD ĆE OPSKRBITI
